Predajući sve Isusu - Rimljanima 12

Rezime
Isus je oduvijek zahtijevao sve da ga slijedimo. Nikada nije napravio izuzetak. Da je to ikada učinio, to bi bilo vrijeme kada je bogati mladić došao da slijedi Isusa. Spolja, čovjek je imao sve zamke koje bi bile veliki sljedbenik. U sebi se, međutim, suzdržavao. Isus je to prepoznao. Neće prihvatiti djelimičnu obavezu. Tada nije; on sada ne radi. Apostol Pavle pruža teološki okvir za ono što znači potpuno slijediti Krista i posljedične promjene koje to čini u životu osobe.

Ova propovijed će podsjetiti slušaoce da Bog očekuje bezuvjetnu predaju. Ali kada se jednom napravi, dešava se metamorfoza koja pretvara osobu u stvarni život koji traži.

Uvod
Da li ste ikada radili hokey pokey? To je ta mala pjesma i ples koji nam govori da stavimo lijevu ruku ili desnu nogu ili neki drugi dio tijela u krug, protresemo ga, a zatim se "okrenemo". To je aktivna i ponekad zamorna mala vježba koja se završava naredbom: "Ubaci cijelog sebe..."

Kad pomislim na tu pjesmu i ples, sjetim se još jednog uputstva. Ovo je od apostola Pavla, on piše: „Zato, braćo, po milosti Božijoj, pozivam vas da svoja tijela prikažete kao žrtvu živu, svetu i Bogu ugodnu; ovo je vaše duhovno obožavanje” (Rim. 12:1). “Predstaviti svoja tijela” je Pavlov način na koji kaže: “Stavi sebe cijelog sebe.” Rutina pjesme i plesa koju nazivamo obožavanjem uključuje prinošenje cijele naše osobe Bogu. To je teže od plesne rutine.

Većina nas razumije ideju davanja novca u crkvi. Postoje tanjiri i koverte, a mi stavljamo svoj novac ili ček u kovertu i bacamo u tanjir. To predstavlja priznanje Božjih blagoslova u našim životima; predstavlja našu posvećenost službi skupštine; to je dio našeg obožavanja; to je način na koji otvaramo nebeske prozore kako bi nas Bog mogao još više blagosloviti; za mnoge predstavlja protuotrov materijalizmu. Dok bi nekolicini mogao koristiti malo ohrabrenja, većina nas razumije šta znači dati prinos crkvi. Ali svima nama bez izuzetka je potrebna neka pomoć oko ideje da se ponudimo Bogu, da stavimo čitavo sebe.

Ne možemo se staviti u kovertu. Ne možemo se popeti u tanjir kad naiđe poslužitelj i kaže; “Moja ponuda Bogu danas sam ja.”

Većina ljudi ne dolazi na bogosluženje spremni da se cijelog sebe predamo Bogu. Donijeli smo grijehe koje je potrebno ispovjediti i očistiti prije odlaska. Donijeli smo pitanja na koja treba odgovore i probleme za koje je potrebna rješenja. Donijeli smo terete koje je potrebno skinuti i tjeskobe koje treba otkloniti—i frustracije i depresiju i dosadu i preokupacije, sve vrste ometanja. Mogu li reći da bi većini nas bilo lakše izvaditi čekovnu knjižicu i udvostručiti ponudu i staviti je u tanjir nego da se predamo Bogu.

Ali usuđujem se reći da nismo obožavali sve dok se nismo predali Bogu. Obožavanje je potpuna posvećenost cjelokupne osobe za cijeli život. Sve manje nije istinsko obožavanje.

Pravo obožavanje nije samo prinošenje detaljnih molitava Bogu. Nije ni inspirativna liturgija ni sjajan ritual. Niti daje velike donacije. Niti pevanje veličanstvenih pesama hvale ili slušanje propovedi. Pravo obožavanje se događa kada priznamo grijeh, okrenemo se od tog grijeha, a zatim se potpuno i svim srcem prinesemo Bogu.

Zar se neko ne bi usudio dati se svim srcem kada bi naišao na prisustvo Boga? Ne bi li neko pao pred njegove noge dajući mu sve od sebe, da su zahvaćeni njegovim sjajem i svetošću? Zar se ne bi uložili cijelog sebe, kada bi osjetili ljubav i moć Svemogućeg Boga?

I. Nudimo se Bogu zbog Njegove milosti (r. 1)
Pavle predstavlja Božje milosrđe kao svoj najjači argument da se predamo Bogu. „Pozivam vas“, rekao je Pavle, „milosrđem Božijim. . . da predstavite svoja tijela” (Rim. 12:1). Kada prepoznamo šta je Bog učinio za nas preko svog sina Isusa Hrista, jedini odgovor je da mu se potpuno predamo. Isus je davalac milosti. Mrtvi dizač. Onaj koji nas spasava.

Mi smo grešnici. Taj grijeh ima smrtne posljedice. Ali dok smo još bili grešnici, Hrist je umro za nas. Zauzeo je naše mjesto preuzimajući na sebe posljedice i kaznu za naš grijeh, tako da sada za nas nema osude. Spašeni smo od paklene vatre u vječno prisustvo Boga. To je čin milosti i milosti. To je vrhunski dar. Nikad to ne zaboravi.

To bi nam trebala biti dovoljna motivacija da cijeli svoj život predamo Bogu. Ako nas razmišljanje o Božijem milosrđu ne pokrene, onda smo u nevolji? Gdje bismo bili bez Božje ljubavi i oproštenja? Gdje bismo bili bez Božjeg prisustva u našim životima?